Stiven Hoking je još za života govorio da čovječanstvo ne bi smjelo ignorisati četiri velike prijetnje koje bi, po njegovom mišljenju, mogle oblikovati budućnost planete. Dvije od njih već su se, u širem smislu, počele ostvarivati, dok su preostale dvije i dalje među temama koje naučnici, političari i tehnološki stručnjaci prate s velikom pažnjom.
Priča o Hokingu zato nije samo priča o jednom od najvećih fizičara modernog doba, već i o čovjeku koji je, uprkos bolesti i gotovo nevjerovatnim ličnim ograničenjima, ostao dovoljno oštar da govori o rizicima koji nadilaze njegovu profesiju. U njegovom slučaju, naučna radoznalost nikada nije bila odvojena od svijesti o odgovornosti.
Rođen je 8. januara 1942. u Oksfordu, tačno 300 godina nakon smrti Galilea Galileja, a preminuo je 14. marta 2018, na rođendan Alberta Ajnštajna. Takve podudarnosti često se ističu kao simboličan okvir života čovjeka koji je široj javnosti promijenio način na koji razumije svemir, vrijeme i granice ljudskog znanja. Ipak, iza tih datuma stoji mnogo složenija biografija.
Hoking je živio znatno duže nego što su ljekari predviđali nakon dijagnoze amiotrofične lateralne skleroze, poznate kao ALS. Upravo ga je ta bolest pratila kroz najveći dio odraslog života, ali ga nije spriječila da postane jedan od najprepoznatljivijih naučnika svijeta. Njegova karijera, međutim, nije rasla uprkos bolesti na jednostavan i linearan način; razvijala se uz lične lomove, porodične promjene, liječenja, naučne proboje i stalnu borbu da ostane aktivan u istraživanju.
Stiven Vilijam Hoking odrastao je u porodici u kojoj su knjige, obrazovanje i intelektualna znatiželja bili dio svakodnevice. Otac Frenk bio je istraživač tropskih bolesti, a majka Izabel radila je u akademskom okruženju. Oboje su studirali na Oksfordu, pa se u njihovom domu znanje nije tretiralo kao apstraktan ideal nego kao prirodan dio života. Porodica se 1950.
preselila u Sent Olbans, a u kući su se navike razlikovale od onoga što je tada mnogima djelovalo uobičajeno: za stolom se često čitalo, a putovanja su se obavljala u starom preuređenom londonskom taksiju.
U školi nije odmah bio briljantan učenik, barem ne prema ocjenama. Nastavnici su, međutim, brzo uočili njegov način razmišljanja i upornost u postavljanju pitanja. Među školskim prijateljima dobio je nadimak „Ajnštajn“, što je kasnije zvučalo gotovo proročki. Hoking nije bio dijete koje je impresioniralo rutinskim učenjem; više su ga privlačili eksperimenti, modeli i pokušaji da razumije kako stvari funkcionišu u praksi.
Od školskih eksperimenata do Oksforda i Kembridža
Još kao tinejdžer pravio je modele aviona i čamaca, eksperimentisao s mehaničkim napravama i tražio odgovore u stvarima koje je mogao sam da rastavi i sastavi. Zajedno s profesorom matematike Dikranom Tahtom napravio je i jednostavan računar od starih telefonskih dijelova, satova i elektronskih komponenti. Taj detalj dobro pokazuje njegovu sklonost ka rješavanju problema i apstraktnom razmišljanju mnogo prije nego što je ušao u naučne krugove.
Sa 17 godina dobio je stipendiju i 1959. upisao Univerzitetski koledž u Oksfordu. Njegov otac je želio da studira medicinu, ali je Stiven bio zainteresovan za matematiku, fiziku i velika pitanja o porijeklu svemira. Kako na Oksfordu nije bilo čiste matematike, izabrao je fiziku i hemiju.
Kasnije je govorio da tokom prve tri godine nije mnogo učio jer mu je gradivo djelovalo relativno lako, a paralelno je bio i dio studentskog života, uključujući veslački klub u kojem je radio kao kormilar.
Nakon Oksforda otišao je na Kembridž i posvetio se kosmologiji. Upravo tamo počinje period koji će se pokazati presudnim ne samo za njegovu karijeru, nego i za cjelokupni tok njegovog života. Tokom postdiplomskih studija počeo je primjećivati probleme s koordinacijom, povremeno je padao bez jasnog razloga, a govor mu se postepeno mijenjao. Godine 1963. dijagnosticirana mu je ALS, bolest koja postepeno oštećuje nervne ćelije odgovorne za kontrolu mišića.
Njihova veza i planovi za budućnost dali su mu novi razlog da nastavi. U godinama koje su uslijedile, Hoking je pokazao da dijagnoza nije kraj naučne ambicije. Naprotiv, vratio se istraživanju i počeo graditi karijeru koja će ga kasnije učiniti globalno poznatim. Na Kembridžu je radio uz poznatog kosmologa Denisa Skiamu, a preko njega je upoznao i matematičara Rodžera Penrouza.
Njihove ideje o singularnostima i početku univerzuma postale su važan dio njegovog ranog rada.
Naučni rad koji je mijenjao razumijevanje kosmosa
Hokingovi zaključci doprinijeli su jačanju teorijskog okvira Velikog praska, jer su upućivali na to da prostor i vrijeme u okviru klasične opće relativnosti imaju početak u singularnosti. U isto vrijeme, njegov lični život nije bio odvojen od tog intelektualnog uspona. Sa Džejn je dobio troje djece: Roberta, Lusi i Timotija. Porodični život i naučni rad odvijali su se paralelno, uz sve veće izazove koje je bolest donosila.
Godine 1970. došao je do važnih rezultata o ponašanju horizonta događaja crnih rupa. Nekoliko godina kasnije uslijedilo je otkriće po kojem će ostati najšire upamćen: 1974. pokazao je da crne rupe nisu potpuno „crne“. Prema kvantnim efektima u blizini horizonta događaja, mogu emitovati zračenje i vremenom gubiti masu. Taj proces kasnije je nazvan Hokingovo zračenje.
Važnost tog otkrića bila je ogromna jer je povezalo dvije velike oblasti fizike — kvantnu teoriju i opću relativnost. Problem njihovog potpunog ujedinjenja ni danas nije riješen, ali Hokingov rad ostao je jedna od ključnih tačaka na putu prema dubljem razumijevanju gravitacije i kvantnog svijeta. Godine 1979. postao je Lukasijanski profesor matematike na Kembridžu, jednu od najpoznatijih akademskih pozicija u britanskoj nauci, koju je nekada držao i Isak Njutn.
Bolest je, međutim, nastavila napredovati. Godine 1985. Hoking je tokom boravka u Ženevi dobio ozbiljnu upalu pluća. Zdravstveno stanje bilo je toliko teško da je urađena traheotomija. Zahvat mu je spasio život, ali je nakon njega trajno izgubio sposobnost prirodnog govora. Kasnije je dobio računarski sistem i sintetizator glasa pomoću kojeg je mogao komunicirati, a taj elektronski glas postao je jedan od najprepoznatljivijih elemenata njegovog javnog identiteta.
Kako je bolest napredovala, upravljanje uređajem postajalo je sve ograničenije, ali Hoking nije prestajao pisati, predavati i učestvovati u naučnim raspravama. Njegova knjiga „Kratka istorija vremena“, objavljena 1988. godine, približila je široj publici pitanja poput porijekla univerzuma, prirode vremena i crnih rupa. Postala je međunarodni uspjeh i provela 237 sedmica na listi bestselera Sunday Timesa.
Time je izašao iz uskog akademskog kruga i postao kulturna figura globalnog dometa. Pojavljivao se u dokumentarnim emisijama, serijama i popularnoj kulturi, gostovao u „Simpsonovima“ i „Zvjezdanim stazama“, a njegov elektronski glas korišten je i u muzici grupe Pink Flojd. To je bio rijedak spoj naučne ozbiljnosti i javne prepoznatljivosti, kakav vrlo malo naučnika dostigne.
Upozorenja koja je ostavio čovječanstvu
U posljednjim godinama života Hoking je sve češće izlazio iz okvira teorijske fizike i govorio o opasnostima koje bi mogle ugroziti ljudsku civilizaciju. Nije tvrdio da će se ti scenariji nužno ostvariti, nego da su dovoljno ozbiljni da ih društvo ne smije zanemariti.
Među prijetnjama koje je najčešće spominjao bili su nuklearni rat, globalno zagrijavanje, razvoj genetski modificiranih patogena i vještačka inteligencija koja bi jednog dana mogla postati moćnija od čovjeka.
Posebno ga je zabrinjavala vještačka inteligencija. Hoking nije bio protiv tehnologije; upravo su mu tehnološka rješenja omogućila da decenijama komunicira i nastavi naučni rad. Njegova zabrinutost odnosila se na mogućnost razvoja sistema koji bi nadmašili ljudsku inteligenciju i postali previše složeni za jednostavno upravljanje. Smatrao je da takav napredak može donijeti ogromne koristi, ali i zahtijevati veoma ozbiljno razmišljanje o sigurnosti i dugoročnim posljedicama.
U isto vrijeme, bio je uvjeren da čovječanstvo dugoročno mora razmišljati i o životu izvan Zemlje. Jedna od njegovih najpoznatijih ideja odnosila se na naseljavanje drugih svjetova. Vjerovao je da civilizacija koja ostane trajno vezana samo za jednu planetu ostaje ranjiva, jer bi je mogli ugroziti veliki asteroid, globalni rat, katastrofalne klimatske promjene ili neka druga globalna prijetnja.
Zato je podržavao istraživanje svemira i razvoj tehnologija koje bi ljudima jednog dana omogućile život izvan Zemlje. Nikada to nije prikazivao kao jednostavan ili brz zadatak. Naprotiv, govorio je da je riječ o jednom od najtežih projekata koje čovječanstvo može pokušati, ali i o mogućem dugoročnom osiguranju opstanka ljudske vrste. Njegov pogled na kosmos uvijek je imao i filozofsku i praktičnu dimenziju.
Naslijeđe koje nadilazi fiziku
Godine 2007. učestvovao je u letu tokom kojeg je avion posebnom putanjom stvorio kratke periode bestežinskog stanja. Bio je to simboličan trenutak za čovjeka koji je već decenijama živio gotovo potpuno nepokretan. Godine 2009. napustio je položaj Lukasijanskog profesora zbog pravila o starosnoj granici, ali nije prestao raditi. Nastavio je istraživanja, javna predavanja i komentarisanje tema koje su prevazilazile čistu kosmologiju.
Preminuo je 14. marta 2018. u svom domu u Kembridžu, u 76. godini života. Od trenutka kada mu je dijagnosticiran ALS prošlo je više od pola stoljeća, pa je njegov život višestruko nadmašio prognozu koju je dobio kao mladi student. Pepeo mu je položen u Vestminsterskoj opatiji u Londonu, u blizini grobova Isaka Njutna i Čarlsa Darvina, što je dodatno naglasilo naučni status koji je stekao tokom života.
Njegovo naslijeđe nije samo u formulama o singularnostima, crnim rupama, kvantnoj gravitaciji i kosmologiji. Milionima ljudi pokazao je da osoba s izrazito teškim fizičkim ograničenjima može nastaviti stvarati, istraživati i učestvovati u javnom životu. Istovremeno, njegova biografija ne može se romantizirati: ALS mu je oduzeo gotovo potpunu pokretljivost i govor, a njegov rad bio je moguć i zahvaljujući podršci porodice, njegovatelja, ljekara, kolega i tehnologije.
Ipak, ostaje činjenica da je uprkos svemu nastavio raditi na pitanjima koja su promijenila modernu fiziku. Hoking je ostao upamćen kao čovjek koji je pokušavao objasniti početak vremena, ponašanje crnih rupa i samu strukturu kosmosa, ali i kao naučnik koji je do kraja života upozoravao da znanje bez odgovornosti može donijeti nove opasnosti.
Njegova poruka o budućnosti bila je istovremeno upozoravajuća i otvorena: čovječanstvo može sebi nanijeti veliku štetu, ali može i kroz nauku, saradnju i istraživanje tražiti put dalje od granica koje danas poznaje.
