Američki radijacijski onkolog dr. Jeffrey Long već više od dvije decenije prikuplja svjedočenja ljudi koji tvrde da su tokom srčanog zastoja, kome ili sličnih životno ugrožavajućih stanja doživjeli neobične i vrlo jasne percepcije. Na osnovu hiljada takvih ispovijesti, on je došao do ličnog uvjerenja da svijest možda ne prestaje u trenutku kada tijelo zakaže, ali nauka i dalje nema potvrdu da se to zaista događa.
Pitanje šta se dešava sa čovjekovom sviješću kada srce prestane kucati ostaje jedno od najosjetljivijih mjesta na granici medicine, neurologije i proučavanja subjektivnog iskustva. Fizički procesi nakon prekida cirkulacije dobro su poznati, ali daleko je teže objasniti zašto dio preživjelih nakon reanimacije opisuje događaje koje pamte kao stvarne, pregledne i izuzetno žive.
Neki govore o osjećaju da su napustili vlastito tijelo i posmatrali okolinu iz druge tačke gledišta. Drugi opisuju tunel, snažno svjetlo, duboki mir, susrete s preminulim članovima porodice ili svojevrsni pregled života. Iako ti opisi nisu identični, određeni motivi se ponavljaju dovoljno često da su postali predmet ozbiljnih istraživanja, ali i opreznih naučnih tumačenja.
Kako je počela Longova opsesija pitanjem smrti
Interesovanje dr. Jeffreya Longa za iskustva bliske smrti nije nastalo preko noći. Još tokom specijalizacije iz onkologije, dok internet još nije bio svakodnevni izvor medicinskih sadržaja, mnogo je vremena provodio u bibliotekama i stručnim časopisima. Tamo je naišao na izvještaje o ljudima koji su bili veoma blizu smrti, preživjeli zahvaljujući reanimaciji i zatim pokušali opisati ono čega su se sjećali.
Ti opisi nisu se uklapali u pojednostavljenu sliku koju je medicina tradicionalno nudila o prestanku vitalnih funkcija. Umjesto da govore samo o nedostatku kiseonika, prekidu cirkulacije i oštećenju tkiva, ljudi su pričali o iskustvima koja su doživjeli kao izuzetno stvarna i, u mnogim slučajevima, smirujuća. Upravo ta razlika između medicinskog objašnjenja i ličnog doživljaja postala je središte njegovog dugogodišnjeg rada.
Kasnije je osnovao Fondaciju za istraživanje iskustava bliske smrti, poznatu kao NDERF, i počeo sistematično prikupljati svjedočenja. Prema podacima iz izvora, u bazi te fondacije nalazi se više od 6.000 prijavljenih iskustava, a analiza objavljena 2026. godine obuhvatila je 5.731 izvještaj na engleskom jeziku. Veliki broj zapisa omogućio je Longu da uoči obrasce koji se ponavljaju među ljudima različitog porijekla, iako nijedna priča nije potpuno ista kao druga.
Na temelju tog materijala Long je izgradio lično uvjerenje da svijest možda nije u potpunosti objašnjiva samo funkcionisanjem fizičkog mozga. Ipak, čak i on razlikuje vlastiti zaključak od onoga što se može potvrditi naučnim metodama. Sama činjenica da ljudi prijavljuju određene doživljaje ne znači automatski da je svijest zaista napustila tijelo ili nastavila djelovati nakon smrti.
Šta je AWARE II pokušao da provjeri
Posebnu pažnju istraživača privlače tvrdnje onih koji navode da su tokom reanimacije mogli vidjeti ili čuti šta se zbiva oko njihovog tijela. Takva vantjelesna iskustva često se navode kao argument da svijest možda nije u potpunosti vezana za normalnu moždanu aktivnost. Problem je u tome što se ta iskustva izuzetno teško objektivno provjeravaju.
Sjećanje nije savršena reprodukcija događaja, a nakon ozbiljnog medicinskog stanja često nije moguće precizno odrediti kada je određeni prizor, zvuk ili osjećaj nastao. Da li se percepcija javila neposredno prije gubitka svijesti, tokom reanimacije, u fazi vraćanja moždane aktivnosti ili tek kasnije u oporavku, teško je razlučiti bez vrlo preciznih uslova koji su u takvim situacijama gotovo nemogući.
Jedan od značajnijih pokušaja da se ta dilema istraži bio je AWARE II, objavljen 2023. godine. U istraživanju je obuhvaćeno 567 slučajeva srčanog zastoja u bolničkim uslovima. Među 28 preživjelih koji su kasnije mogli biti detaljno intervjuirani, 11 je prijavilo određena sjećanja ili percepcije povezane sa srčanim zastojem, dok je šest iskustava klasifikovano kao „prisjećano iskustvo smrti“.
Istraživači su u toku reanimacije koristili skrivene vizuelne i zvučne podražaje kako bi provjerili tvrdnje o percepciji okoline. Nijedan učesnik nije identifikovao skrivenu sliku, dok je jedna osoba prepoznala zvučni podatak. Kod nekih pacijenata zabilježena je i električna moždana aktivnost koju su autori povezivali s mogućnošću određenih oblika svjesnog procesa tokom reanimacije.
To istraživanje nije dalo konačan odgovor, ali je pokazalo koliko je teško osmisliti eksperiment koji može jasno odvojiti subjektivno sjećanje od objektivno provjerljive percepcije u trenutku kada je čovjekovo zdravstveno stanje krajnje nestabilno. U tom smislu, AWARE II je otvorio više pitanja nego što je zatvorio, ali je i dodatno učvrstio interesovanje javnosti i stručnjaka za ovu temu.
Može li mozak u trenutku umiranja biti aktivniji nego što se mislilo
Pregled prospektivnih istraživanja objavljen 2024. godine pokazao je da udio ljudi koji nakon preživljenog srčanog zastoja prijavljuju iskustva bliske smrti znatno varira. U različitim studijama taj raspon se kretao od približno šest do više od 30 posto, što znači da većina preživjelih ipak ne opisuje klasična iskustva ove vrste.
Naučnici su predložili više mogućih fizioloških i neuroloških objašnjenja. Među njima se navode smanjena količina kiseonika u mozgu, promjene nivoa ugljen-dioksida, oslobađanje neurotransmitera, neuobičajena aktivnost pojedinih moždanih regija, poremećaji povezivanja vida s osjećajem položaja tijela, REM-slična stanja, djelovanje lijekova i kasnija rekonstrukcija sjećanja.
Zanimljiva su i istraživanja koja ukazuju da moždana aktivnost neposredno prije i tokom procesa umiranja može biti složenija nego što se ranije pretpostavljalo. To otvara mogućnost da dio neobičnih iskustava nastaje upravo u kratkim, intenzivnim neurološkim promjenama. Ipak, još nije jasno mogu li ti procesi objasniti sve što ljudi navode da su doživjeli.
Iz tog razloga naučni pristup ostaje oprezan: postoje subjektivni doživljaji koje nije mudro ignorisati, ali ih je jednako opasno uzimati kao konačnu potvrdu nekog većeg zaključka. U tom prostoru između iskustva i dokaza i dalje se odvija najveći dio rasprave.
Šta takva iskustva mijenjaju u životu preživjelih
Bez obzira na to kako se tumače, ljudi koji prijavljuju iskustva bliske smrti često kažu da im se odnos prema životu promijenio. Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. povezao je pozitivna iskustva bliske smrti s većom zahvalnošću prema životu, manjim strahom od smrti, izraženijom duhovnošću i snažnijim osjećajem povezanosti s drugim ljudima.
Međutim, nisu sva iskustva ugodna. Postoje i opisi zastrašujućih doživljaja nakon kojih ljudi mogu osjećati zbunjenost, anksioznost ili dugotrajniju psihološku nelagodu. To pokazuje da iskustva bliske smrti nisu jedinstven fenomen s istim tokom i istim posljedicama za sve koji ih prođu.
Long navodi da ga je dugogodišnje proučavanje tih svjedočenja učinilo osjetljivijim prema strahu koji prati teške bolesti i životno ugrožavajuće dijagnoze. To je, prema njegovom iskustvu, utjecalo i na način na koji gleda pacijente kojima je potrebna ne samo medicinska briga nego i saosjećanje. Njegovo lično uvjerenje ostaje upravo to — lično uvjerenje, a ne potvrđena medicinska činjenica.
S druge strane, fizički procesi nakon smrti mnogo su bolje dokumentovani. Prestankom rada srca organi više ne dobijaju dovoljno kiseonika, ćelije počinju propadati, tijelo se postepeno hladi, krv se premješta prema nižim dijelovima tijela, a kasnije nastupaju ukočenost i razgradnja tkiva. U razgradnji učestvuju enzimi iz samog organizma, ali i bakterije koje nakon prestanka normalnih odbrambenih mehanizama djeluju na tkiva.
Brzina tih procesa nije ista kod svih tijela i zavisi od temperature, vlage, količine kiseonika, načina ukopa, vrste tla, prisustva vode, odjeće, insekata i mikroorganizama. U veoma suhim uslovima može doći i do prirodnog mumificiranja. Upravo tu postaje vidljiva razlika između onoga što se može mjeriti i onoga što čovjek subjektivno osjeća u najdramatičnijem trenutku života.
Zbog toga istraživanja iskustava bliske smrti ostaju važna, ali i otvorena. Hiljade ljudi opisuju doživljaje koji su im promijenili pogled na vlastiti život, dok istraživači i dalje pokušavaju razumjeti gdje se u tim pričama završava neurofiziologija, a gdje počinje nešto što savremena nauka još ne zna objasniti.
