Čovjek koji je prije tri godine ustupio svoj nasljedni dio roditeljske kuće bratu naknadno je saznao da porodica u ostavinskom postupku nije raspolagala potpunom slikom imovine. Uz kuću je tada ostala nepoznata i zemlja koja se vodila kao vlasništvo njihove pokojne majke, a pravni odgovor na njegovo pitanje pokazao je da raniji dogovor ne mora značiti i gubitak prava na naknadno pronađenu imovinu.
Riječ je o situaciji koja na prvi pogled djeluje završeno: ostavina je provedena, dio nasljedstva je prepušten drugom sunasljedniku, a porodica vjeruje da je sve riješeno. Međutim, kada se godinama kasnije pojavi podatak o zemljištu koje nije bilo obuhvaćeno prvobitnim rješenjem, otvara se sasvim novo pravno pitanje.
Upravo to se dogodilo čitatelju koji je svoj dio roditeljske kuće ustupio bratu, a zatim doznao da je majka bila vlasnica zemljišta naslijeđenog od svojih predaka.
Njegova dilema nije se odnosila samo na porodični odnos, nego na to da li je ranijim ustupanjem izgubio svako pravo i na kasnije otkrivenu imovinu. Prema odgovoru pravnih stručnjaka Sindikata umirovljenika Hrvatske, okolnosti u ovakvim slučajevima ne tumače se automatski u korist onoga ko je već preuzeo poznati dio ostavine.
Ako nova imovina nije bila poznata ni uključena u pravomoćno rješenje, potrebno je zasebno utvrditi šta s njom pravno treba biti.
Čitatelj je objasnio da je prije diobe nasljedstva svoj udio u roditeljskoj kući prepustio bratu. Ostavinska rasprava je nakon toga završena, prošle su tri godine, a onda je porodica otkrila zemljište koje se i dalje vodi kao imovina pokojne majke. Kako je naveo, niko od članova porodice za to nije znao u trenutku kada je prvobitna ostavina provedena.
Takav slijed događaja često ostavlja nasljednike u nedoumici jer se čini da je jedan pravni posao obavljen, a drugi se tek naknadno otvara.
Prema objašnjenju pravnih stručnjaka, Zakon o nasljeđivanju dopušta da sunasljednik prije diobe nasljedstva prenese svoj nasljedni dio na drugog sunasljednika. Taj prijenos može obuhvatiti cijeli dio ili samo njegovu polovinu, ali nije dovoljno da se članovi porodice samo usmeno dogovore. Zakon traži pisani oblik i jasno propisane formalnosti, jer se tek tada precizno zna šta je preneseno, kome i pod kojim uslovima.
Izvor navodi da ugovor o ustupanju mora biti ovjeren od suca, solemniziran kod javnog bilježnika ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. To je važna razlika u odnosu na porodične dogovore koji često ostaju na nivou povjerenja i usmene saglasnosti. Kada se naknadno pojavi imovina za koju niko nije znao, upravo ti dokumenti postaju temelj za pravnu procjenu.
Bez njih bi bilo mnogo teže utvrditi šta je ranije zaista preneseno, a šta nije moglo ni biti obuhvaćeno jer tada jednostavno nije bilo poznato.
Pravni odgovor iz izvora ide u korist nasljednika koji se pitao ima li i dalje prava. Sama činjenica da je ranije prepustio svoj nasljedni dio bratu ne znači da je time zauvijek izgubio pravo na zemljište koje nije bilo predmet prvobitnog postupka. Kada se pronađe nova imovina, potrebno je utvrditi kome ona pripada i na koji način ulazi u ostavinsku masu.
Upravo zato se u takvim slučajevima ponovo provodi ostavinska rasprava, posebno kada raniji postupak nije mogao obuhvatiti sve što je kasnije otkriveno.
Za čovjeka iz konkretnog slučaja praktičan korak bio bi podnošenje zahtjeva za ponovno vođenje ostavinskog postupka zbog naknadno pronađene imovine. Tek u takvom postupku može se formalno utvrditi ko ima nasljedno pravo na zemljištu i u kojem omjeru. Drugim riječima, ranije rješenje o kući ne zatvara automatski sva buduća pitanja koja se pojave kada se na površinu iznese novi podatak o porodičnoj imovini.
Ovakve situacije nisu vezane samo za jedan slučaj ili jednu porodicu. Prema izvornom tekstu, do njih dolazi i zbog dugogodišnje neusklađenosti katastarskih evidencija i zemljišnih knjiga, ali i zato što su mnoge parcele ostajale upisane na ljude koji su umrli mnogo ranije. Porodica može godinama vjerovati da je raspodjela završena, a onda se pojavi stara šumska čestica, livada, vinograd ili drugi komad zemlje koji nikada nije ušao u raniji postupak.
Nekada se takvo otkriće desi tek kada neko sređuje papire, provjerava gruntovne podatke ili priprema prodaju neke susjedne nekretnine.
U izvornom tekstu posebno je naglašena razlika između ustupanja nasljednog dijela i odricanja od nasljedstva. U svakodnevnom govoru ta se dva pojma često miješaju, ali pravno nemaju isto značenje. Kod ustupa nasljednik svoj dio prenosi drugom sunasljedniku pod zakonom propisanim uslovima, dok odricanje od nasljedstva predstavlja drugačiju pravnu izjavu i ne bi se smjelo posmatrati kao isto što i prijenos dijela na drugu osobu.
Upravo ta razlika može biti presudna kada se godinama kasnije pojavi nova imovina.
Zbog toga je važno pažljivo čitati dokument koji se potpisuje u ostavinskom postupku. Odluka donesena da bi se jednostavnije podijelila roditeljska kuća može imati šire posljedice nego što neko očekuje, naročito ako kasnije bude otkriveno da postoje i druge nekretnine.
U ovom slučaju pravni stručnjaci su čitatelju dali pozitivan odgovor na pitanje da li može tražiti dio novootkrivene zemlje, ali su istovremeno naglasili da se to pravo mora formalno ostvariti kroz novi postupak.
S obzirom na to da je zemljište bilo izvan ranijeg rješenja, njegova prava ne nestaju samo zato što je dio kuće već bio ustupljen bratu. U praksi to znači da porodice koje vjeruju da je ostavina davno završena ponekad ipak moraju ponovo otvarati dokumentaciju, provjeravati upise i utvrđivati da li iza nekog starog zemljišnoknjižnog podatka stoji imovina koju niko ranije nije primijetio.
U takvom postupku i najmanji detalj može biti važan, pa se odluke iz prvog nasljednog kruga ne smiju mehanički prenositi na naknadno pronađenu imovinu.
Čovjek koji je postavio pitanje sada ne stoji samo pred porodičnom uspomenom na roditeljsku kuću, nego i pred mogućnošću da se ime njegove pokojne majke, preko stare zemlje, ponovo nađe u nasljednom postupku. Ono što je izgledalo kao završena priča o odricanju i raspodjeli, pretvorilo se u podsjetnik da ostavina ponekad ostavlja tragove i godinama nakon što je papir formalno zaključen.
