Snaga majke u borbi protiv nepravde: Životna priča Slavke Pajić Đurišić
Uvod: Ispovijesti majki koje su pretrpjele gubitke i nepravdu često izazivaju duboke emocije i refleksije. Među njima se izdvaja i priča Slavke Pajić Đurišić iz Sremske Mitrovice, žene čiji život je obilježen tragičnim nestankom sina, teškom borbom za zdravlje kćerke i neizmjernom snagom da se bori za pravdu. Ova životna ispovijest ne govori samo o ličnim tragedijama, već i o većim društvenim problemima kao što su povjerenje u zdravstveni sistem i pravosudne institucije, kao i o odnosu zajednice prema onima koji se nalaze u najtežim životnim okolnostima.
Rođenje i misterija nestanka
Krajem decembra 1986. godine, Slavka je doživjela trenutak koji bi svaka majka trebala slaviti – rodila je zdravog dječaka. Nakon tri dana provedenih u porodilištu, sve se činilo savršenim. Ipak, na dan otpusta, uslijedila je šokantna vijest: njen sin je preminuo. Bez obdukcijskog izvještaja, bez mogućnosti da vidi svoje dijete – samo hladna i nevjerovatna informacija. Slavka je tada iznijela rečenicu koja će oblikovati njen život: „Nikada nisam priznala da mi je sin mrtav. Uvijek sam osjećala da je živ.“
Decenije kasnije, dok je šetala gradom, srela je mladića koji je nevjerovatno ličio na njenog preminulog sina. Kada je saznala da je rođen u istoj godini, doživjela je emocionalni kolaps, gubeći svijest na ulici. Ova situacija ponovo je otvorila pitanje o nestalim bebama u bivšoj Jugoslaviji, fenomen koji je ispunjen sumnjama i teškim istinama. Prema brojnim svjedočanstvima, mnogim roditeljima su decenijama govorili da su njihova djeca umrla, iako nikada nisu dobili konkretne dokaze o tome.
Zdravstveni problemi i borba za život
Poslije gubitka sina, Slavkino zdravlje je naglo opalo. Ljekari su je upozorili da je rizik od nove trudnoće izuzetno veliki, te da bi mogla ugroziti svoj život. Bez obzira na to, sudbina joj je donijela još dvije trudnoće. Tokom jedne od njih, Slavka je razvila rijetku alergiju na fetus, stanje u kojem tijelo ne prepoznaje bebu kao vlastito, nego je napada. Ova borba ju je koštala 30 kilograma, a svakodnevne muke bile su nesnosne. Ipak, abortus nikada nije razmatrala kao opciju: „To bi za mene bilo isto što i ubistvo.“
Uprkos svemu, uspjela je iznijeti trudnoće i donijeti na svijet dvije kćerke koje su postale njen izvor nade i snage, no to nije značilo da će iskušenja prestati. Njene borbe su se nastavile, preispitujući granice ljudske izdržljivosti i ljubavi.
Tragedija s kćerkom u Bosni
Kada je starija kćerka počela studirati u Banjaluci, Slavka je naišla na nove izazove koje nije mogla ni zamisliti. Jednog dana, dok je svirala klavir, kćerka je pala u komu. Obaviještena o tome, Slavka je žurno otputovala u Bosnu, gdje je zatekla svoje dijete u kritičnom stanju. Hitna operacija je bila neophodna, ali birokratija i nedostatak dokumenata iz Srbije usporili su proces. U trenutku kada je najviše trebala pomoć, suočila se s nehumanim uslovima u bolnici, gdje je njena kćerka bila zapostavljena.
Slavka je bila primorana da sama mijenja posteljinu i brine se o svojoj kćerki, dok je pokušavala da ostane uz nju. Nažalost, konačna presuda je bila da je njeno dijete umrlo, i to bez adekvatne reanimacije. U jednom trenutku, ljekar joj je rekao: „Nema potrebe.“ Ova rečenica je simbolizovala vrhunac majčine nemoći i očaja u borbi protiv sistema koji je trebao zaštititi njen život i život njenog djeteta.
Pisanje kao oblik terapije
Umjesto da je bol i nepravda slomiju, Slavka je pronašla svoj izlaz kroz pisanje. Njene životne priče pretočene su u četiri romana, koji su posvećeni njenoj djeci – i onima koje je izgubila i onima koje je rodila. Pisanje je postalo njen način borbe protiv zaborava, sredstvo za očuvanje istine i dijeljenje iskustava s drugima. Slavkin primjer pokazuje koliko literatura može biti moćno sredstvo za preživljavanje traume. Psiholozi često ističu kako kreativno izražavanje može pomoći ljudima da pronađu smisao u teškim situacijama i osnaže se za dalji život.
Šira slika: Problem nestalih beba i povjerenje u institucije
Slavkina priča nije jedini slučaj. Tokom proteklih decenija, mnogi roditelji u Srbiji i šire izneli su svoja iskustva o tome kako vjeruju da njihova djeca nisu umrla, već da su nestala pod sumnjivim okolnostima. Evropski sud za ljudska prava presudio je protiv Srbije 2013. godine u vezi s „nestalim bebama“, obavezujući državu da pruži odgovore roditeljima i pokrene istrage. Nažalost, mnogi i dalje čekaju pravdu, što dodatno produbljuje osjećaj beznađa i gubitka povjerenja u institucije.
Ova tema nije samo lična tragedija, već i pitanje kolektivnog povjerenja u društvene institucije. Kada roditelji decenijama ne dobijaju odgovore na pitanje „gdje je moje dijete?“, društvo gubi vjeru u sistem, a trauma se pretvara u kolektivnu ranu koja se teško zacjeljuje.
Zaključak
Život Slavke Pajić Đurišić predstavlja svjedočanstvo o snazi žene i majke koja se nije predala ni pred najvećim tragedijama. Njena priča nas podsjeća koliko je važno da sistem funkcioniše pravedno, da zdravstveni sektor bude posvećen pacijentima i da se uvijek mora imati na umu da iza svake birokratske odluke stoji ljudski život. Iako je izgubila sina na tragičan način i kćerku zbog medicinske nemarnosti, Slavka nikada nije izgubila vjeru da istina mora izaći na vidjelo.
Njena poruka je jasna: „Možda je moj sin još uvijek živ. Možda će moji romani otvoriti oči nekome. Ali jedno znam – majčinska ljubav je jača od svake nepravde.“
