Objava Ive Alilović, supruge hrvatskog rukometaša Mirka Alilovića, nakon smrti Vedrane Rudan izazvala je snažne reakcije jer je u niz poruka ušla bez uljepšavanja i bez uobičajenog javnog oproštaja. Umjesto riječi žaljenja, na društvenim mrežama iznijela je niz vrlo oštrih ocjena o književnici i kolumnistkinji koja je preminula 18. augusta u 77. godini, nakon višegodišnje borbe s karcinomom.
Vijest o smrti Vedrane Rudan odmah je otvorila prostor za sjećanja na njen književni rad, kolumne i javne nastupe, ali i za podsjećanje na to koliko je godinama bila polarizirajuća figura. Dok su jedni isticali njenu direktnost, hrabrost i prepoznatljiv stil, drugi su i ranije smatrali da je često prelazila granicu ukusa. Upravo u takvoj atmosferi pojavile su se i reakcije koje nisu bile ni blage ni protokolarne.
Među njima se posebno izdvojila Iva Alilović, koja je na društvenim mrežama otvoreno poručila da Vedranu nije voljela i da nema namjeru učestvovati u, kako je predstavila, neiskrenom javnom žalovanju. Takav nastup odmah je pomjerio raspravu s književnog naslijeđa na pitanje granice između ličnog stava i javnog poštovanja prema preminuloj osobi.
Otvorene poruke koje su podijelile javnost
Prema objavama koje su prenijeli mediji, Iva Alilović je napisala da Vedranu Rudan, kako je navela, „nije mogla organski da smisli“. Time je već na početku dala do znanja da ne želi glumiti neutralnost niti uljepšavati sopstveni odnos prema književnici. Dodala je da zato nema namjeru da je nakon smrti lažno oplakuje ili piše riječi poštovanja koje za života nije osjećala.
U nastavku je otišla još dalje, opisujući Rudan kao duboko nesretnu osobu koja je prema vani ostavljala drugačiji utisak. Posebnu pažnju privukla je i kasnija objava uz crno-bijelu fotografiju književnice, ispod koje je stajala samo jedna riječ – „glupača“. Upravo je taj izbor riječi izazvao najžešće komentare, jer je raspravu o stavovima pretvorio u raspravu o dostojanstvu.

Dok su jedni tvrdili da svako ima pravo reći šta misli o nečijem radu, pa i nakon smrti, drugi su smatrali da postoji jasna razlika između kritike i vrijeđanja osobe koja je tek preminula. Taj sudar mišljenja pokazao je koliko brzo javni prostor postaje podijeljen kada se u njega unese lični odnos prema ličnosti koja je godinama bila kontroverzna.
Objašnjenje koje nije smirilo raspravu
Iva Alilović je u nastavku pokušala objasniti zašto je prema Vedrani Rudan imala tako negativan stav. Naglasila je da razlozi, prema njenom viđenju, nisu prvenstveno politički ili društveni stavovi koje je književnica javno zastupala, nego to što je smatrala da Rudan u komentarima nije uvijek bila pravedna prema ljudima o kojima je govorila.
Ni to, međutim, nije zaustavilo raspravu. Naprotiv, dio korisnika društvenih mreža smatrao je da je i takvo obrazloženje samo dodatno potvrdilo koliko je izjava bila brutalna, dok su drugi i dalje ponavljali da niko nije obavezan dijeliti tugu s javnošću.
U tom prostoru između privatne emocije i javnog nastupa otvorilo se pitanje koje se ne odnosi samo na ovaj slučaj, nego i na način na koji društvo razgovara o smrti poznatih ljudi.

U toj spornoj objavi posebno je odjeknuo dio u kojem se Iva osvrnula na odnos Vedrane Rudan prema Hrvatskoj. Prema medijskim navodima, napisala je da se nada da će književnica biti sahranjena tamo gdje se, po njenom mišljenju, osjećala bliže i prihvaćenije. Istovremeno je iznijela i tvrdnju da je možda oboljela zato što je živjela među ljudima i u zemlji koju je, kako je ona interpretirala njene stavove, navodno mrzila.
Takvo povezivanje teške bolesti s nečijim političkim, društvenim ili emotivnim stavovima izazvalo je posebno oštre kritike. Ne postoji osnov da se karcinom pripisuje takvim razlozima, pa je i u ovom slučaju riječ isključivo o ličnom komentaru, a ne o medicinski potvrđenoj činjenici. Upravo zbog toga dio javnosti je ocijenio da je granica ukusa u ovom slučaju ozbiljno pređena.
Tema majčinstva i porodičnih vrijednosti
Nekoliko sati nakon prvih objava, Iva Alilović se ponovo oglasila i ovaj put otvorila drugu temu – stavove koje je Vedrana Rudan godinama iznosila o ženama, djeci i majčinstvu. Uz ironičan ton osvrnula se na ono što je nazvala porukama „velike“ i mudre žene, a potom iznijela vlastiti pogled na porodicu i roditeljstvo.
Iva, koja je majka troje djece, naglasila je da su joj djeca najveće bogatstvo i da smatra sretnim svakoga ko ima mogućnost da ih ima. Dodala je i da osjeća, kako je sama istakla, pozitivnu ljubomoru prema ženama koje odgajaju petoro ili više djece. Na taj način prešla je iz ličnog sukoba s Rudan u širi govor o vrijednostima koje smatra važnima u životu.

U nastavku je govorila o ženama s velikim porodicama, tvrdeći da ih javnost često pogrešno predstavlja kao zaostale ili pretjerano tradicionalne. Prema njenom mišljenju, dio odgovornosti za takvu percepciju snose i javne osobe koje su godinama kritikovale tradicionalne predstave o majčinstvu, a u tom kontekstu ponovo je spomenula i Vedranu Rudan.
Na kraju tog niza poruka poručila je da je za nju biti majka jedan od najvažnijih i najljepših životnih zadataka. Žene koje podižu velike porodice opisala je kao „najveće kraljice“, čime je dodatno naglasila kontrast između vlastitog pogleda na porodicu i vrijednosti koje je pripisivala Vedrani Rudan.
Cijela situacija još jednom je podsjetila da Vedrana Rudan nikada nije bila autorica koja je pokušavala biti omiljena po svaku cijenu. Tokom karijere pisala je o porodici, braku, majčinstvu, politici, nacionalizmu, starenju, bolesti i smrti, a gotovo svaka od tih tema dolazila je bez ublažavanja.
Takav pristup donosio joj je i vjernu publiku i snažne kritičare, pa ni poslije smrti nije bilo teško pronaći ljude koji na nju ne gledaju kroz idealiziranu prizmu.
Ipak, upravo je ton objava Ive Alilović doveo do toga da se rasprava pomjeri s književnog rada na elementarno pitanje javne pristojnosti. Vedrana Rudan je za života izazivala snažne podjele, a njena smrt ih nije izbrisala. Umjesto tišine, ostala je javna prepirka o tome koliko daleko smije ići lična osuda kad je riječ o osobi koja je tek otišla, i koliko društvo uopće zna razdvojiti neslaganje od poštovanja prema smrti.






