Pitanje može li neko biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat bez pripadnosti islamu, pravoslavlju ili katoličanstvu vraća se u javni prostor gotovo svaki put kada se govori o identitetu, porijeklu i promjeni života u dijaspori. Uz to ide i drugo, jednako osjetljivo pitanje: jesu li ljudi koji su napustili Balkan uspješniji od onih koji su ostali?
Naizgled su to jednostavna pitanja, ali iza njih stoje porodične priče, različita iskustva, kulturne navike i lični izbori koje nije moguće svesti na jednu univerzalnu formulu. Zato se o njima govori godinama, a rasprave se najčešće završavaju bez konačnog odgovora.
U osnovi, riječ je o dvjema temama koje se prepliću: identitetu koji nastaje između naslijeđa i ličnog uvjerenja, te uspjehu koji se u javnosti često mjeri isključivo novcem, dok se zanemaruju porodica, mir, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Upravo zato svaka brza presuda djeluje nedovoljno precizno.
Nacionalnost i vjera nisu uvijek isto
Na prostoru Balkana nacionalni i vjerski identiteti dugo su bili snažno povezani, pa se u svakodnevnom govoru često podrazumijeva da su Bošnjaci većinski muslimani, Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici. Međutim, iz toga ne proizlazi da je religija jedini uslov za nacionalnu pripadnost ili da svako odstupanje automatski briše nečiji osjećaj pripadnosti naciji.
U praksi postoje Bošnjaci koji nisu praktični vjernici, Srbi koji su ateisti ili agnostici i Hrvati koji se ne poistovjećuju s religijskim obrascem koji se često veže za njihovu nacionalnu zajednicu. Istovremeno, postoje ljudi kojima je vjera presudan dio identiteta, ali je ne vide kao jedini i konačni okvir vlastitog života.
Identitet se zato može posmatrati kao složen skup elemenata: jezika kojim neko govori, porodičnog porijekla, običaja u kojima je odrastao, mjesta iz kojeg potiče, ličnih uvjerenja i načina na koji sam sebe vidi. To znači da osoba može biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat i bez snažne religijske prakse, baš kao što druga osoba može svoju nacionalnu pripadnost neraskidivo vezivati za vjeru.
Takav odnos prema identitetu često se mijenja i unutar iste porodice. Stariji članovi mogu čuvati tradiciju, vjerske običaje i način života koji su naslijedili, dok mlađe generacije zauzimaju drugačiji stav prema religiji i nacionalnom samopoimanju. To, međutim, ne znači da prekidaju vezu s korijenima; često samo drugačije tumače šta ti korijeni predstavljaju.
Zbog toga se svako strogo vezivanje nacije isključivo za religiju pokazuje kao pojednostavljenje. Ljudi ne žive identitet na isti način, niti su isti porodični, društveni i kulturni uslovi presudni za sve. Upravo tu nastaje prostor za neslaganja, ali i za širi pogled na to kako se pripadnost zapravo gradi.
Dijaspora kao prilika, ali i kao teret
Druga velika tema odnosi se na ljude koji su otišli u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili neku drugu zapadnoevropsku zemlju. U javnim razgovorima često se stvara dojam da je uspjeh gotovo automatski povezan s odlaskom, kao da sama činjenica života u uređenijem sistemu znači da je neko nužno prošao bolje od onoga ko je ostao u Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Hrvatskoj.
Za mnoge ljude dijaspora zaista predstavlja šansu koja kod kuće nije bila dostupna: stabilniji posao, viša primanja, sigurnije radno okruženje i mogućnost da se planira dugoročno. Neki su tek odlaskom uspjeli da riješe stambeno pitanje, pomognu porodicu ili izgrade karijeru koja im u zemlji porijekla nije bila dostižna.
Ali odlazak gotovo nikada nije jednostavna priča o uspjehu bez ostatka. Mnogi iseljenici godinama rade poslove koji ne odgovaraju njihovom obrazovanju ili stručnosti. U isto vrijeme nose udaljenost od roditelja, braće, sestara i prijatelja, a svakodnevica se često odvija između osjećaja postignuća i osjećaja gubitka.
Ni oni koji ostaju nisu jednolična grupa. Osoba koja je cijeli život provela u domovini može imati skromniji prihod, ali i snažnu porodičnu mrežu, poznato okruženje i osjećaj da je ukorijenjena u prostoru u kojem je odrasla. Za nekoga je to važniji oblik zadovoljstva od visine plate ili kupovne moći.
Zbog toga se uspjeh ne može svesti na jednu mjeru. Nekome je uspjeh sigurnost, drugome porodica, trećem mogućnost da radi posao koji voli, a četvrtom šansa da zadrži bliskost s ljudima i mjestom koje doživljava kao svoje. Upravo u toj raznolikosti leži razlog zbog kojeg su poređenja dijaspore i onih koji su ostali često površna.
Djeca dijaspore i pitanje pripadnosti
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima druga generacija iseljenika. Dijete rođeno u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj može odrastati uz jezik roditelja, porodične običaje i ljetne posjete Balkanu, ali istovremeno svoj identitet vezivati prvenstveno za zemlju u kojoj je rođeno i školovalo se. Tada se postavlja pitanje šta zapravo određuje pripadnost.
Da li je to krvno porijeklo, prezime, jezik, vjera, mjesto rođenja ili osjećaj koji osoba nosi u sebi? Izvor ne nudi jedan odgovor, nego upravo suprotno: podsjeća da odgovor nije isti za svakoga. Jedni će identitet naslijediti gotovo nepromijenjen, drugi će ga oblikovati kroz život, a treći će živjeti više pripadnosti istovremeno.
U tome se vidi i šira slika balkanskog iskustva. Ljudi danas mnogo češće putuju, studiraju i rade u različitim državama nego ranije. Istovremeno, mnogi i dalje čuvaju jezik, običaje, porodične recepte, muziku i sjećanja koja su ih vezala za roditeljski dom. Identitet se tako ne raspada, ali se mijenja, širi i prilagođava okolnostima.
Zbog toga ni pitanje uspjeha ne može biti riješeno jednostavnom podjelom na one koji su otišli i one koji su ostali. Među iseljenicima ima ljudi koji su izgradili ozbiljne karijere i vratili se kući, ali i onih koji su ostali trajno vezani za novu sredinu.
S druge strane, među onima koji nikada nisu odlazili ima ljudi koji su stvorili firme, završili visoko obrazovanje i izgradili stabilan život bez napuštanja rodnog mjesta.
U tom smislu, tekst podsjeća da je najveća greška drugima određivati kako moraju da se izjašnjavaju, gdje treba da žive i koliko vrijede. Život je, kako se iz njega može zaključiti, složeniji od jedne etikete, jedne granice, jedne vjerske pripadnosti ili jednog iznosa na računu.
Možda je upravo u toj složenosti i odgovor na oba pitanja. Čovjek može biti duboko vjernik, povremeni vjernik, ateista ili neko ko svoju naciju ne veže za religiju; može živjeti u domovini ili dijaspori; može otići, vratiti se ili nikada ne napustiti mjesto iz kojeg je potekao.
Svaka od tih putanja nosi svoje cijene i svoje prednosti, a konačni sud o nečijem uspjehu rijetko je jednostavan onoliko koliko izgleda na prvi pogled.
