U selu nedaleko od Zvornika početkom oktobra 1969. odigrala se priča koja je godinama ostala u sjećanju kao jedan od najtežih i najpotresnijih slučajeva u tadašnjoj Jugoslaviji: trudna 26-godišnja Alija Hasanović pronađena je ubijena, a istraga je ubrzo krenula u pravcu koji je šokirao i istražitelje i javnost.
Ono što je cijeli slučaj učinilo posebno uznemirujućim nije bila samo brutalnost zločina, nego i činjenica da se iza njega, prema navodima iz istrage i kasnijih sudskih postupaka, nalazila žena koju je okolina godinama doživljavala kao najljepšu u mjestu. Šefka Hodžić bila je poznata po ljepoti, ali i po ličnoj drami koja je, kako se navodilo, ostavljala trag na svakodnevnom životu cijele porodice.
U vremenu kada je majčinstvo imalo snažnu društvenu i porodičnu težinu, činjenica da Šefka nije mogla imati djecu navodno je bila stalni izvor pritiska. Prema izvorima iz slučaja, taj teret nije dolazio samo iz šire sredine, nego i iz najbližeg porodičnog kruga. Upravo se u toj napetoj pozadini kasnije tražio motiv za jedan od najbizarnijih i najstravičnijih zločina o kojima se tada govorilo.
Ljepota, pritisak i život iza slike koju je selo pamtilo
Priče o Šefkinoj ljepoti, kako se prenosi u vezi s ovim slučajem, odavno su bile dio lokalnog pamćenja. Govorilo se da je važila za jednu od najljepših žena u svom kraju, a takva reputacija često je pratila svaku osobu iz malih sredina, gdje se privatni život brzo pretvara u zajedničku temu. Međutim, iza te spoljašnje slike stajao je bračni život obilježen neostvarenom željom za djetetom i stalnim osjećajem društvene procjene.
Prema navodima koji su kasnije ulazili u priču o istrazi, Šefka je bila udata, ali dugo nije uspijevala ostati u drugom stanju. U tadašnjem patrijarhalnom okruženju to se nije doživljavalo samo kao lična nesreća, nego i kao porodični problem. Takvo shvatanje žene i majčinstva stvaralo je dodatni pritisak, a taj pritisak, kako se navodilo, dolazio je i od supruga i od svekrve.
Upravo zbog toga cijeli slučaj dobio je i širi društveni okvir, jer je pokazivao koliko su privatne tragedije bile povezane s očekivanjima sredine.
U takvom ambijentu, pitanje trudnoće postalo je centralna tačka cijele priče. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao porodična nevolja, pretvorilo se u zločin čije su posljedice potresle i mjesto i širu javnost. Istražitelji su, prema dostupnim navodima, morali najprije shvatiti kako je moguće da se uopće dogodi nešto tako ekstremno, a potom i ko bi bio spreman da učini takav čin zbog djeteta koje nije mogao imati.
Istraga je počela od najtežeg pitanja: ko bi odnio dijete?
Tijelo 26-godišnje Alije Hasanović pronađeno je u oktobru 1969. godine, a prizor na mjestu zločina bio je toliko potresan da je odmah otvorio niz pitanja o motivu i izvršiocu. Ono što je posebno zbunilo policiju i ljekare bio je nestanak nerođenog djeteta. Prema tadašnjim saznanjima, upravo taj detalj ukazivao je da je napadač imao vrlo specifičnu namjeru, što je dodatno otežavalo istragu.
U tom dijelu istrage važnu ulogu imao je patolog dr Milan Vušić, čija je procjena usmjerila dalji tok potrage. Njegov komentar, koji je ostao zapamćen u vezi sa slučajem, bio je da dijete iz majčine utrobe može oteti samo neko ko ga previše želi, a ne može da ga ima.
Ta stručna pretpostavka nije odmah donijela odgovor, ali je suzila krug mogućih osumnjičenih i otvorila pitanje žena koje su se porađale ili bile uvjerene da su trudne u isto vrijeme.
Istražitelji su, prema navodima iz slučaja, počeli provjeravati žene koje su se porodile u noći između 6. i 7. oktobra. U tom krugu pažnju je privukla i Šefka Hodžić. Veza između nje i ubijene Alije bila je dodatno osjetljiva jer su, kako se navodi, bile školske drugarice.
Taj podatak kasnije je pojačao šok javnosti, budući da je riječ o osobama koje su se poznavale od ranije i koje su dijelile isti mali prostor, a ipak završile u tragediji koja je nadilazila uobičajene porodične i komšijske sukobe.
Ta procjena nije djelovala samo kao ljekarski zaključak, već i kao smjerokaz koji je istragu vodio prema osobi za koju se kasnije tvrdilo da je mjesecima održavala privid trudnoće. U priči o Šefki Hodžić posebno je važan podatak da je, prema vlastitom priznanju, lažirala trudnoću. Navodilo se da je mjesecima nosila krpe kojima je improvizirala trudnički stomak, stvarajući sliku da zaista očekuje dijete.
U takvoj atmosferi, razlika između privida i stvarnosti postajala je ključ za razumijevanje čitavog slučaja.
Tokom pretresa kuće istražitelji su, prema izvorima iz postupka, pronašli i predmete koji su dodatno usmjerili sumnju. Među njima su bili nakit koji je pripadao ubijenoj Aliji, krvavi nož i konac sa bebinog pupka. Upravo takvi nalazi učinili su da se cijeli slučaj više ne posmatra samo kao pretpostavka, nego kao zločin sa vrlo konkretnim tragovima koji su vodili prema osumnjičenoj.
Prema rezultatima istrage, Šefka je navodno namamila Aliju, nakon čega je u nju ispalila tri hica. Zatim je, kako se navodilo, rasjekla njen stomak i odnijela dijete. Novorođenče je ubrzo preminulo. Ovakav slijed događaja pretvorio je cijeli predmet u nešto što je daleko prelazilo okvire običnog ubistva, jer je nosio i elemente očajničke želje za majčinstvom, ali i hladne odlučnosti da se ta želja ostvari po svaku cijenu.
Suđenje, kazna i kasniji obrt u pravosuđu
U istrazi se spominjao i Šefkin zet Avdija Hodžić, kojem je pripisana uloga saučesnika u prikrivanju slučaja. Prema navodima iz tadašnjeg postupka, ona mu je dala pištolj kako bi ga sakrio. Taj dio priče dodatno je proširio krug uključenih osoba i pokazao da slučaj nije bio ograničen samo na direktnog izvršioca i žrtvu, već i na porodične veze i pokušaje da se tragovi zločina uklone ili prikriju.
Javnost je snažno reagovala. Zločin je izazvao ogroman interes, a pritisak na tužilaštvo da se izrekne najstroža kazna bio je ozbiljan i vidljiv. U takvoj atmosferi odbrana je morala djelovati unutar procesa koji je bio pod snažnim pogledom javnosti, što je dodatno opterećivalo i sud i advokate i optužene. Šefkin prvi branilac bio je poznati advokat Toma Fila, ali se, nakon pojave sukoba interesa, povukao iz slučaja.
Potom je odbranu preuzeo njegov otac Filota Fila, dok je Toma Fila zastupao Avdiju.
Prvobitna presuda bila je najstroža moguća: Šefka Hodžić je 1970. godine osuđena na smrt strijeljanjem, a Avdija Hodžić je dobio kaznu od pet godina zatvora. Ipak, pravna bitka tu nije stala. Odbrana je uspjela izboriti obnovu procesa, pa je iste godine izrečena nova presuda. Smrtna kazna je zamijenjena kaznom od 20 godina zatvora, čime je slučaj dobio novu pravnu fazu, iako je interes javnosti ostao gotovo isti.
Tokom suđenja Šefka je uporno negirala da je ubila Aliju. Tvrdila je da ju je samo poznavala i da joj je dijete u kuću donijela druga osoba, uz objašnjenje da ga treba njegovati. Njena izjava da nije mogla ubiti prijateljicu bila je dio odbrane koja je pokušavala osporiti optužbe, ali sudski epilog ipak nije išao u njenu korist.
U jednom od najčešće citiranih dijelova njene odbrane ostala je rečenica: „Poznavala sam Aliju, dobro, znala sam da je trudna i da će dobiti dijete, bila mi je prijateljica, kako bih nju mogla ubiti“.
Nakon zatvora nestala je iz javnosti, ali ne i iz sjećanja
Nakon što je odslužila kaznu, Šefki Hodžić se gubi trag u javnosti. Iz zatvora je puštena 1983. godine, a potom je prestala biti prisutna u javnom prostoru na način na koji je to bila tokom suđenja i godina koje su uslijedile nakon zločina. Taj nestanak iz javnog života dodatno je hranio interes za njen kasniji put, ali i pokazivao koliko je slučaj ostao duboko upisan u kolektivno pamćenje.
Upravo ti kasniji navodi dali su cijeloj priči još jednu dimenziju. Ako je sudski postupak pratio jedan dio istine, kasnije priče o promijenjenom identitetu i novom životu svjedočile su o tome koliko je ova sudbina bila slojevita i koliko je dugo izazivala interes.
Ipak, važno je ostati pri onome što je u izvorima potvrđeno ili izrečeno kroz sudski proces, jer se u dugom protoku vremena oko ovakvih slučajeva često gomilaju različite verzije i usmena predanja.
Slučaj Šefke Hodžić ostao je zapamćen kao priča u kojoj se miješaju ljepota, društveni pritisak, očaj zbog neplodnosti, brutalni zločin i dug sudski postupak. U njemu se vidi koliko daleko mogu otići lične opsesije kada se ukrste s velikim porodičnim i društvenim očekivanjima, ali i koliko jedan događaj može obilježiti čitavu zajednicu.
I danas se o toj priči govori kao o jednom od najneobičnijih i najpotresnijih kriminalnih slučajeva iz tog vremena, ostavljajući za sobom tihu nelagodu koja ne blijedi lako.
