Prije devet godina, 2. oktobra 2017. godine, preminula je Azra Kolaković, javnosti poznata kao Dona Ares, u 40. godini života, ostavljajući iza sebe pjesme koje su obilježile jednu muzičku epohu, ali i priču o dugoj i javno izgovorenoj borbi s teškom bolešću.
Njena smrt nije bila kraj jedne obične estradne priče, nego završetak života koji je, osim po pjesmama, ostao upamćen i po neobičnoj iskrenosti prema publici. Dona Ares je godinama govorila o liječenju, o strahu, o iscrpljenosti i o tome kako se svaki novi dan mora izboriti iznova, bez uljepšavanja onoga kroz šta prolazi.
Takav odnos prema javnosti dao je posebnu težinu svemu što je izgovarala u posljednjim mjesecima. Dok su mnogi pratili njene objave zbog muzike, ona je u njima ostavljala i trag lične borbe, a istovremeno je pokušavala zadržati toplinu prema ljudima koji su joj slali podršku.
U toj priči posebno mjesto ima i njena porodica, prije svega majka Ajka, koja je kasnije govorila o mjesecima provedenim uz kćerku i o obećanju koje je sebi dala nakon Donine smrti. Iz tih sjećanja nastao je i širi pogled na to koliko je pjevačica bila snažna, čak i onda kada je snagu crpila sama iz sebe i iz želje da drugi oko nje ne pokleknu.
U njenim javnim nastupima i objavama nije bilo potrebe za velikim riječima koje bi prikrile stvarnost. Naprotiv, upravo je neposrednost bila ono što je mnoge najviše doticalo. Kada bi govorila o bolesti, činila je to kao neko ko zna da se suočava s nečim što se ne može lako zaobići, ali i kao osoba koja odbija da se povuče iz kontakta s ljudima.
Prema onome što je ostalo zabilježeno, i u trenucima najveće slabosti nastojala je ohrabrivati druge. To je bio obrazac koji su potvrdili i članovi porodice: Dona nije željela da je okolina pamti samo po bolesti, nego i po tome što je pokušavala ostati prisutna, duhovita, komunikativna i dostojanstvena.
Posljednje riječi i poruka koja je ostala u porodici
Nakon njene smrti, najviše se govorilo o tome kako je posljednje mjesece provela uz majku Ajku. Porodica i prijatelji dolazili su u posjete, a pjevačica je, prema riječima svoje majke, i tada insistirala na tome da se ne klone duhom. Ajka je kasnije opisivala koliko je Dona bila čvrsta, čak i kada joj je tijelo već slabilo.
U toj završnici njenog života ostala je i važna poruka najbližima. Dona im je, kako je pričala majka, rekla da do posljednjeg trenutka moraju ostati jaki i da se svaki dan treba voditi nova borba. Za Ajku je ta rečenica postala mnogo više od sjećanja; pretvorila se u nit koja i danas drži uspomenu na kćerku živom.
Majka je govorila i o tome da nije željela pokazivati suze pred Donom, jer je pjevačica insistirala na snazi i u trenucima kada je sama prolazila kroz najteže sate. Takav odnos između majke i kćerke pokazuje koliko je bol bila zajednička, ali i koliko je Dona nastojala sačuvati dostojanstvo pred onima koje je voljela.
Upravo te posljednje poruke dobile su dodatnu težinu nakon njenog odlaska. Nisu bile samo oproštaj od javnosti, nego i potvrda da je do samog kraja željela zadržati kontakt sa svima koji su pratili njen rad. U tome je bila dosljedna: nije nestajala iz pogleda kada je postalo teško, nego je ostajala prisutna, onoliko koliko je mogla.
Za ljude koji su je voljeli, to je bio način da se sačuva i slika žene koja nije pristajala da joj bolest bude jedini identitet. Za porodicu, međutim, te riječi su imale i intimniji smisao: bile su podsjetnik na karakter koji je, čak i kada se bližio kraj, pokušavao druge držati uspravnim.
Majka Ajka i život poslije velikog gubitka
Poslije Donine smrti, Ajka je morala pronaći način da nastavi živjeti u prostoru koji ju je stalno podsjećao na kćerku. Rodno mjesto, ulice i svakodnevne navike postali su preteški, pa je odlučila da promijeni sredinu i ode u Švicarsku. Taj potez nije bio bijeg, nego pokušaj da sebi obezbijedi mir koji u starom okruženju više nije mogla pronaći.
U Švicarskoj je provela dvije i po godine. Tamo su joj, kako je govorila, pomagali novi ljudi, šetnje, parkovi, šume, tišina i sasvim drugačiji ritam dana. Promjena prostora nije izbrisala tugu, ali je učinila da svakodnevica bude podnošljivija. To je bio život u kojem se bol ne uklanja, nego se uči nositi s njom.
Ajka je naglašavala da se tuga nikada nije potpuno povukla, ali i da je naučila živjeti s njom. Posebno joj je značilo sjećanje na Doninu energiju i način na koji je kćerka do posljednjih dana ostala usmjerena na borbu, a ne na predaju. To sjećanje, kako je govorila, nije samo rana nego i oslonac.
U priči o Doni Ares, zato, majčina ispovijest nije samo dodatak već važan dio šire slike. Ona pokazuje kako se porodica nosi s gubitkom kada iza javne ličnosti ostane i vrlo lična, kućna tišina, puna uspomena koje ne blijede lako. U tom prostoru između bola i svakodnevnog preživljavanja nastala je nova vrsta snage.
Pjesme koje su nastavile živjeti
Donin muzički trag nije ostao zatvoren u vremenu njenog života. Njene pjesme i poslije smrti nastavile su da cirkulišu među publikom, a pojedine su dobile i novi život kroz izvođenja drugih pjevača. Među njima je posebno izdvojena numera “To mi nije trebalo”, koju je Dženan Lončarević izvodio pred publikom i tako podsjećao slušaoce i na originalnu autoricu emocije koju je ta pjesma nosila.
Takvi trenuci pokazuju da pjesma može nadživjeti onoga ko ju je otpjevao, ali i da umjetnik kroz svoj repertoar ostavlja trag koji se ne mjeri samo brojem nastupa ili popularnošću u jednom trenutku. Kod Done Ares taj trag je bio vezan i za emociju i za prepoznatljivost, zbog čega su se mnogi uz njene pjesme vraćali i sjećanju na njenu ličnost.
Za njenu majku to je jedna od najvećih utjeha: da se kćerka i dalje spominje kroz muziku, a ne samo kroz datum smrti. U pjesmama ostaje glas, ali i dio karaktera koji je publika prepoznavala dok je bila živa — otvorenost, snaga i spremnost da se govori čak i o onome što je bolno.
Zato se i danas, godinama nakon njenog odlaska, o Doni Ares govori kao o umjetnici čiji je život bio jednako važan kao i njene pjesme. Ostala je upamćena po iskrenosti, po načinu na koji je komunicirala s publikom i po poruci da se čovjek, uprkos teškim okolnostima, mora boriti do kraja.
U toj tišini koja ostaje iza velikih gubitaka, porodici i dalje odzvanjaju riječi koje je ostavila. A uz njih i pjesme koje i dalje pronalaze put do novih slušalaca, kao podsjetnik na ženu koja je, i kad je sama bila najranjivija, pokušavala drugima dati snagu da izdrže još jedan dan.
