Pitanje šta muslimanke nose ispod burke, nikaba ili hidžaba dugo izaziva znatiželju, ali odgovor je mnogo prizemniji nego što mnogi pretpostavljaju: ispod vanjskog sloja najčešće se nalaze sasvim obični komadi odjeće, birani prema vremenu, svakodnevnim obavezama i ličnom ukusu.
Ova tema često se otvara u društvima u kojima se susreću različite kulture i navike, pa se oko odijevanja muslimanskih žena brzo stvaraju pretpostavke, iako su stvarne razlike među njima velike. Burka, nikab i hidžab nisu isto, a ni žene koje ih nose ne dijele nužno iste razloge, navike ili životne okolnosti.
Upravo zato je važno razdvojiti simboliku, vjeru, tradiciju i lični izbor. Ono što se izvana vidi tek je dio priče, dok se pravi odgovor na često postavljeno pitanje krije u svakodnevici koja je, u suštini, vrlo slična garderobi koju nose i druge žene širom svijeta.
Burka, nikab i hidžab nisu isti odjevni pojmovi
Prije nego što se uopće dođe do pitanja šta se nosi ispod ovih odjevnih predmeta, korisno je razumjeti da se u svakodnevnom govoru često miješaju pojmovi koji označavaju različite stvari. Burka pokriva cijelo tijelo, uključujući lice, a u dijelu preko očiju obično ima mrežasti segment kroz koji se gleda.
Taj se oblik najčešće povezuje s pojedinim područjima Afganistana, ali ne može se pripisati svim ženama u toj zemlji niti svim muslimankama općenito.
Nikab prekriva lice, ali ostavlja oči vidljivim, najčešće uz dugu i široku odjeću koja pokriva ostatak tijela. Hidžab, pak, najčešće znači maramu kojom se prekrivaju kosa i vrat, dok lice ostaje otvoreno. Ipak, taj pojam ima i šire značenje u islamskom kontekstu, jer se ne odnosi samo na komad tkanine nego i na ideju skromnosti u ponašanju i izgledu.
Razlike među njima nisu samo tehničke. One govore i o različitim kulturnim sredinama, porodičnim navikama i ličnim uvjerenjima. Neke žene biraju određeni način odijevanja iz dubokog vjerskog uvjerenja, druge zato što su tako odrastale, a treće zbog očekivanja sredine u kojoj žive. Zato je pojednostavljeno posmatrati sve kao jedan isti obrazac.
Ovakvo razlikovanje je važno i zato što smanjuje prostor za stereotipe. Kada se svi pojmovi stope u jedan, gubi se preciznost, a s njom i razumijevanje stvarnih iskustava žena koje ih nose. Preciznost, u ovom slučaju, nije sitnica nego polazna tačka za svaku ozbiljnu raspravu.
Šta se nosi ispod vanjske odjeće
Najčešći odgovor na pitanje koje izaziva toliku radoznalost zapravo je vrlo jednostavan: ispod burke, nikaba ili slične široke vanjske odjeće žene uglavnom nose uobičajenu garderobu. To može biti donji veš, majica, tunika, duga haljina, pantalone ili bilo koji drugi komad koji odgovara njihovom svakodnevnom načinu života.
Ne postoji jedinstveno pravilo koje bi važilo za sve. Izbor zavisi od temperature, godišnjeg doba, lokalne klime, vrste same vanjske odjeće i lične potrebe za udobnošću. Jedna žena može birati lagane, prozračne materijale, dok će druga preferirati slojevito oblačenje i nešto toplije tkanine, posebno ako živi u hladnijem području.
U toplijim klimama prednost često imaju pamuk, viskoza i drugi materijali koji olakšavaju podnošenje visokih temperatura. U hladnijim sredinama, naprotiv, dodatni slojevi postaju praktična zaštita od niskih temperatura. To nije posebnost muslimanki, nego način na koji se odjeća prilagođava okolnostima, baš kao i kod drugih žena koje vode računa o komforu i funkcionalnosti.
Predodžba da bi unutrašnja odjeća morala biti jednako stroga, tamna ili tradicionalna kao vanjski sloj ne odgovara stvarnosti. Žena može ispod široke abaje nositi odjeću u različitim bojama, jednostavne kućne komade ili moderniju garderobu. Spoljašnji izgled, u tom smislu, ne otkriva mnogo o onome što se ne vidi.
U privatnosti doma mnoge žene biraju praktičnost. To mogu biti trenerke, pidžame, haljine, majice i drugi sasvim obični komadi koje nose i žene izvan bilo kakvog vjerskog ili kulturnog obrasca. U tome nema ničeg neobičnog: odjeća kod kuće uglavnom slijedi logiku udobnosti, a ne formu koja je namijenjena javnom prostoru.
Klimatske i kulturne razlike mijenjaju stil
Odijevanje se oduvijek prilagođavalo mjestu u kojem ljudi žive. Klima, lokalni običaji, dostupnost tkanina i način života ostavljaju trag na svakoj garderobi, pa tako i na onoj koju biraju muslimanke širom svijeta. Zato je sasvim očekivano da stilovi izgledaju drugačije u različitim državama i regijama.
U Maleziji i Indoneziji, gdje su temperature često visoke, a vlažnost zraka izražena, često se biraju lagani materijali i raznovrsne boje. Marame se kombinuju s dugim tunikama, haljinama ili širokim pantalonama, a stil može biti tradicionalan, moderan ili spoj ta dva pristupa.
Na Bliskom istoku također postoje velike razlike. Neke žene biraju jednostavnu abaju, druge modele s diskretnim detaljima ili drugačijim krojem, dok treće daju prednost odjeći koja se u javnosti uklapa u lokalni stil. Čak i kada dvije žene nose slične odjevne predmete, način na koji ih kombinuju može potpuno promijeniti njihov izgled.
U evropskim zemljama, gdje se muslimanke često prilagođavaju lokalnom vremenu i ritmu svakodnevice, hidžab se nerijetko kombinuje s kaputima, suknjama, tunikama i širokim pantalonama. Neke žene biraju minimalistički stil, dok druge preferiraju izraženije boje i dodatke. Time odjeća ostaje sredstvo ličnog izraza, a ne samo znak pripadnosti.
Izbor, pritisak i pogrešne pretpostavke
Pitanje da li žene same biraju pokrivanje nema isti odgovor za svaku osobu. Za neke je ono svjestan i slobodan izbor, važan dio duhovnog identiteta i svakodnevice. Druge ga doživljavaju kao porodičnu tradiciju, dok se pojedine nalaze pod pritiskom zajednice, porodice ili zakonskih pravila koja određuju kako moraju izgledati u javnosti.
U Afganistanu su talibanske vlasti uvele stroga pravila koja ograničavaju slobodu žena i nameću zahtjeve vezane za pokrivanje. Takva pravila ne mogu se posmatrati izdvojeno od šireg položaja žena, njihovog pristupa obrazovanju, radu i javnom prostoru. U takvom okruženju odjeća nije samo pitanje tradicije, nego i pitanje prava i kontrole nad vlastitim životom.
U nekim evropskim državama rasprave se vode o pokrivanju lica na javnim mjestima, ali pravila nisu ista svuda i ne postoji jedinstven evropski pristup. Istovremeno, treba razlikovati pokrivanje lica od hidžaba, jer lice ostaje vidljivo kod žena koje nose maramu. Tu razliku često brišu pojednostavljene javne rasprave, iako ona ima suštinski značaj.
Uz pravne sporove, žene se često susreću i s predrasudama u svakodnevnom životu. Na osnovu odjeće nerijetko im se pripisuju osobine, obrazovanje ili stavovi koji nemaju mnogo veze sa stvarnošću. Takve generalizacije zanemaruju činjenicu da među muslimankama postoje žene različitih profesija, obrazovanja, interesa i životnih izbora.
Zato je razgovor o ovoj temi korisniji kada se vodi bez pretpostavki. Umjesto pitanja koja traže egzotičnost, potrebna su pitanja koja traže razumijevanje. Upravo tu se mijenja perspektiva: od odjeće kao znatiželje do odjeće kao dijela mnogo šireg društvenog i ličnog iskustva.
Na kraju, odgovor na pitanje šta se nosi ispod burke nije nikakva tajna ni posebna uniforma. Najčešće je riječ o sasvim običnim komadima garderobe koji se, kao i kod svih drugih žena, mijenjaju prema godišnjem dobu, obavezama i osjećaju udobnosti. Ono što ostaje različito jeste značenje koje žene same pridaju svom načinu odijevanja i granice koje im određuje sredina u kojoj žive.
