Ana Ivanović je prvi put detaljnije govorila o godinama u kojima je vrhunski tenis od nje tražio gotovo potpunu disciplinu, o strahu koji je osjećala uprkos titulama, o trenerima koji su odlazili bez mnogo objašnjenja i o pravilima zbog kojih, kako je ispričala, ponekad nije mogla ni večerati sa porodicom prije meča.
Bivša najbolja teniserka svijeta u razgovoru je otvorila i jednu drugu stranu svoje karijere, onu koja se ne vidi na trofejnim ceremonijama ni u kratkim televizijskim snimcima. Govorila je o pritisku publike, o mečevima koji su se lomili u nekoliko poena i o osjećaju da su se oko nje godinama skupljala očekivanja koja je morala nositi sama.
U toj ispovijesti nije bilo glamura, nego mnogo preciznih uspomena na svakodnevicu profesionalnog sporta. Ana je pričala mirno, ali bez uljepšavanja, pa se iz svake rečenice moglo osjetiti koliko je taj put bio obilježen odricanjem, nervozom i stalnim prilagođavanjem pravilima koja su važila samo za one koji su igrali na najvećoj sceni.
Strah koji se nije vidio na terenu
Iako je na terenu godinama djelovala samouvjereno, Ivanović je priznala da joj nije bilo lako da se nosi sa masom ljudi i pažnjom koja je pratila svaki njen nastup. Taj pritisak, kako je objasnila, nije dolazio samo iz važnosti meča, nego i iz stalnog osjećaja da je posmatrana sa svih strana.
„Imala sam strah od publike i ljudi. Po igri sam rizikovala, nisam bila neko ko igra na sigurno. Problem mi je bio što je bilo toliko ljudi“, rekla je Ivanovićeva govoreći o pritisku koji je osjećala tokom karijere.
Ta vrsta nelagode u vrhunskom sportu često ostaje skrivena iza rezultata. Publika vidi servis, bekhend i osvojeni gem, ali ne i svakodnevnu borbu sa tremom, očekivanjima i ambijentom u kojem se i najmirniji sportista lako može osjećati izloženim. Kod Ane Ivanović to je, po sopstvenim riječima, bilo prisutno kroz čitavu karijeru, iako se na terenu trudila da sve to ne pokaže.
Poeni koji mijenjaju cijeli meč
Posebno se osvrnula na duel protiv Kim Klajsters, meč koji joj je ostao u sjećanju ne samo zbog razvoja događaja nego i zbog načina na koji je tenis, kako je rekla, sposoban da u nekoliko trenutaka preokrene sve što je do tada izgledalo sigurno. Imala je veliku prednost, vodila je 5:1 u drugom setu i imala tri uzastopne meč-lopte, ali je belgijska teniserka uspjela da okrene susret.
„Ne znam, stvarno ne znam. Ona je odigrala jako dobro tih par poena i sve to, tenis je mnogo čudan sport. Ne razmišljaš o krajnjem rezultatu, igraš poen po poen, mic po mic i izmakne ti. Ni ne osjetiš, ne znam“, ispričala je Ana.
U njenom objašnjenju osjeća se logika sporta u kojem nijedna prednost nije konačna dok posljednji poen nije završen. Upravo zato je, kako je dodala, u vrhunskom tenisu posebno važno prepoznati kada se kod protivnika pojavi pad koncentracije ili unutrašnja nesigurnost, jer se tada meč može prelomiti u sasvim drugom smjeru.
Treneri, odlasci i stroga pravila
Govoreći o saradnji sa Svenom Greneveldom, Ana Ivanović nije pokušavala da prikrije koliko su je pogodili trenuci u kojima je ostajala bez stručne podrške. Rekla je da je sa njim dobro kliknula i da je željela da ga angažuje, ali je, kako je navela, dva dana prije Australijan opena saznala da to ne želi i ostala bez trenera.
„Dobro sam kliknula sa Svenom, htjela sam da ga angažujem, ali dva dana pred Australijan open mi je rekao da to ne želi i samu me ostavio, bila sam bez trenera. Jednom tada, jednom dvije godine ranije kada je samo otišao, bez objašnjenja“, rekla je Ivanović.
Na pitanje da li je možda bila teška za saradnju, odgovorila je bez pokušaja da se zaštiti od neugodne mogućnosti. „Ne znam, možda sam bila teška za saradnju. Sjećam se, teško mi je to palo. Nije bilo to u najboljem momentu, bilo je to mislim 2009. i 2011. godine“, rekla je Ana.
Taj odgovor otkriva i koliko je tenis, uprkos individualnoj slobodi koju donosi, zapravo zavisan od odnosa povjerenja između igrača i trenera.
U istom razgovoru dotakla se i svakodnevnih ograničenja. Nije bila osoba koja je voljela da izlazi, ali su joj nedostajale jednostavne stvari poput šetnje, kupovine ili odlaska na plažu. I to, kako je rekla, nije bilo samo pitanje slobodnog vremena, nego i psihičkog opterećenja koje nastaje kada su i najobičnije navike podređene sportskom rasporedu.
Majčinstvo kao novi prioritet
Uprkos svemu što je prošla na terenu, najveći zaokret u njenom životu dogodio se nakon završetka profesionalne karijere. Danas, kako je rekla, majčinstvo zauzima središnje mjesto u njenom svakodnevnom životu, a porodični ritam zamijenio je nekadašnje turnirske rasporede i hotelske sobe.
Ana iz braka sa bivšim suprugom Bastijanom Švajnštajgerom ima trojicu sinova, Luku, Leona i Tea, koje, kako je rečeno, uspješno štiti od pretjerane pažnje javnosti. Upravo u toj zaštiti vidi i dio svoje nove životne uloge, daleko od reflektora, ali ne i manje zahtjevne.
„Oduvijek sam željela da budem majka. Uživam u majčinstvu i to je prioritet nad svim drugim“, rekla je bivša teniserka.
Za nekoga ko je godinama živio po strogo iscrtanim sportskim pravilima, taj prelazak u porodični život donio je sasvim drugačiji osjećaj vremena. Umjesto rasporeda turnira, priprema i mečeva, sada su u prvom planu djeca i mirniji ritam svakodnevice, što njen raniji život čini još udaljenijim i teže zamislivim onima koji su je pratili samo kroz rezultate.
Od djevojke koja je bila pod svjetlima najvećih teniskih arena do žene koja danas brižno čuva privatnost svoje porodice, Ana Ivanović je ispričala priču o sportu koji traži mnogo više od talenta. U njenim riječima ostaju i titule i porazi, i kontrola i otpor, ali prije svega osjećaj da je tek nakon godina odricanja došlo vrijeme za život u kojem najveću težinu nema rezultat, nego mir koji je sama izgradila.
